Vukov ugao

U medijima, pa čak najčešće i u dobrom dijelu nastavnog plana i programa osnovnih i srednjih škola, pa i nekim univerzitetima u dijelu Federacije BiH, povelja bana Kulina najčešće nosi, vrlo čudan epitet "rodnog lista bosanske državnosti". Na stranu sada što, povelje generalno, a pogotovo one kojima se regulišu trgovačke povlastice i koje, kao takve, nisu bile nikakav kuriozitet, nisu i ne mogu biti rodni listovi država. Ili što je Bosna, kao jedna od kneževina koju su formirali Porifrogenetovi Srbi, sasvim sigurno postojala i 400 godina prije pisanja date povelje. Ključna riječ u svemu jeste  državnost , barem u njenom srednjovjekovnom poimanju, a ona se, barem, za balkanski kontekst njenog shvatanja da iščitati iz uvodnog dijela hilandarske povelje Simeona Nemanje, koji glasi ovako:  Искони створи Бог небо земљу и људе на њој, и благослови их и даде им власт над свим створењем својим.  И једне постави цареве, друге кнезове, друге господаре, и свакоме даде пасти стад

Nedavno mi je "dopao do laptopa" putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu: ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40 . Mažuranć, inače, najmlađi brat potonjeg hrvatskog bana Ivana Mažuranića, samostalno je putovao po Bosni, te zabilježio, za modernu nauku o etničkim i konfesionalnim identitetima i njihovom ispreplitanju, vrlo zanimljive podatke. Tako on bilježi sljedeće identitetske označiteljske i samooznačiteljske pojmove u širokoj narodnoj upotrebi u Bosni, kao što su "Bošnjak", "Turčin", "Osmanlia", "Vlah", "Šijak", "Šokac, "Švabo", "Moskov" i "Srbin". Jako dobro objašnjenje odnosa većine tih identiteta daje nam sljedeći citat: U Bosni se Krstjani nesmilu zvati Bošnjaci : kad se  reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a  Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugčie Vlasi, Bošnjaci  i Osmanlie, prem da su Muhamedovci i jedan i drugi,  opet se mrze strašno kao pr

1. Sveti Grigorije Nazijanski, zaštitnik vladarske kuće Kotromanića Jedna od najpoznatijih invokacija bosanskog srednjovjekovlja jeste ona iz povelje bana Stjepana II Kotromanića (14. vijek), knezu Grguru Stjepaniću koja glasi: вɑ ʜмє ω т ць ʜ сʜɴь ʜ свєтʜ дχ̅ɑ̅ ɑʒɑ свєтʜ гρьгƔρ ь ɑ ʒовомь Бɑɴь стʜпɑɴь по мʜʌостʜ Божʜωʜ гɴ̅ь̅ всʜмь ʒємʌьмь Босьɴьсκʜмь ʜ соʌьсκʜмь ʜ Ɣсρьсκʜмь ʜ доɴʜмь κρьємь ʜ χмьсκʜє ʒємʌʜ гд̅ɴ̅. ( Thalloczy IV, GZM, XVIII/1906, 406-407) Njena posebna zanimljivost je u tome što ban Stjepan naziva najprije “svetim Grgurom”, a tek “zovom” ban Stjepan. Pokojni Dubravko Lovrenović u ovakvoj invokaciji, nije sagledavao samo činjenicu da je sveti Grgur, odnosno Grigorije Nazijanski bio zaštitnik vladarskog doma Kotromanića, odnosno krsno ime/slava ove porodice, već i vladarsku ideologiju, prema kojoj je bosanski ban, zapravo sveti Grgur na zemlji. To jeste da se radi o sličnoj ideologiji iz Hilandarske povelje Stefana Prvovjenčanog (13.vijek) , prema kojoj “у по