Šta je značilo Bošnjak, šta vlah, a šta Srbin u Bosni ranoga XIX. vijeka?

Nedavno mi je "dopao do laptopa" putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu: ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40. Mažuranć, inače, najmlađi brat potonjeg hrvatskog bana Ivana Mažuranića, samostalno je putovao po Bosni, te zabilježio, za modernu nauku o etničkim i konfesionalnim identitetima i njihovom ispreplitanju, vrlo zanimljive podatke. Tako on bilježi sljedeće identitetske označiteljske i samooznačiteljske pojmove u širokoj narodnoj upotrebi u Bosni, kao što su "Bošnjak", "Turčin", "Osmanlia", "Vlah", "Šijak", "Šokac, "Švabo", "Moskov" i "Srbin". Jako dobro objašnjenje odnosa većine tih identiteta daje nam sljedeći citat:

U Bosni se Krstjani nesmilu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugčie Vlasi, Bošnjaci i Osmanlie, prem da su Muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebratja. — Воšnjak mrzi na Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadniega čověka od Osmanlie: a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci poturice i da su gori od djaura; zato da jih treba davit i gaziti, nek se boje poturice, i nek znadu, tko jim zapověda. I od tuda dolazi, da se Bošnjaci boje Osmanliah kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah. kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah.

Ova Mažuranićeva zabilješka je vrlo dragocijena iz više razloga. Ne samo što nam približava prirodu nekih od aspekata predmodernih etničkih i konfesionalnih identiteta, već nam daje i prilično jasan uvid klasne stratifikacije društva na ispravno istorijsko-kontekstualno shvatanje istih. "Bošnjak" je tako, vrlo jasno, klasno-konfesionalni pojam, koji se kao narodnost može razumjeti jedino u smislu pripadanja sveopštem, vladajućem, ummetu muslimana u Bosanskom ejaletu. Upravo zato hrišćani, ne mogu biti Turci Bošnjaci, jer nisu prešli na islam i to postali, već za sebe mogu zadržati stausni položaj "vlaha", odnosno hrišćanske raje potčinjene Bošnjacima.

Pojam vlah u datom kontekstu bosanskog ejaleta, također, nema nikakvog etničkog značenja (za razliku od izvornog slovenskog naziva "Vlah" za balkanske starince, koji, vremenom postaje statusni termin za stočara bez obzira na narodnost), već se radi o ulasku administrativnog poreskog termina za pastirske plemenske grupe u narodni govor i izjednačavanju sa pojom "turske", odnosno, bošnjačke raje. ili hrišćana uopšte.

A da je to tako jasno je iz više osmanskih fermana iz berata iz 16, 17. i 18. vijeka gdje se "vlah", tj. Eflak, pl. Eflakân, Eflakân tâ’ifesi  redovno kombinira sa Sirf/Serf (“Srbin”), a "vlaška" prava se regulišu “Srpskim kanunom” (Sırf tâ’ifesi kânûnı) i njihovom registracijom u “srpski defter” (Sırf defteri). Da u toj konsetelaciji "Bošnjak-Turčin" jednostavno znači musliman, a vlah hrišanin, svjedoči nam i čuvena poema Filipa Višnjića "Početak bune protiv Dahija", kada "Turci Biogradci", onosno beogradski muslimani na Nebojšinoj kuli gataju šta će se dogoditi i, između ostalog kažu da prilike podsjećaju na ona vremena kad su:

"...два влашка цара погубили:"Константина насред Цариграда;"Украј Шарца, украј воде ладне,"И Лазара на пољу Косову;Тад је Српско погинуло царство,"Ми смо онда царство задобили,

Budući da je jasno da posljednji vizantijski car Konstantin XI. Paleolog i knez Lazar Hrebeljanović nisu bili iste narodnosti, a kamoli carevi neke starobalkanske romanofone populacije, ne može biti jasnije da vlah u blakansko-užnoslovenskom kontekstu ne označava ništa drugo do hrišćanina. A da su drugačije prilike vodile posve drugačijem iskazivanju identiteta, svjedoči i Mažuranićeva opaska da

"Kad će Turčin lěpo govoriti, onda svakoga, bio Vlah, bio Švaba, zove 'komšia',“ ili drugač osobito... Srbine brate.“ A njemu pak treba za svakom rěčju dati tituo, Turčine: n. p. Pomozi bog, Turčine."

Jasno je, dakle, da je Turcima bilo jasno da jedan dio "vlaha", njeguje vlastiti predmoderni etnički identitet, koji se, u srednjem vijeku daleko širi, sada sveo, uglavnom na hrišćane "grčkoga" zakona, tačnije vjernike Pećke patrijaršije i da su ga iz pristojnosti i kada im je to bilo potrebno upotrebljavali.

(Nastaviće se...)