Vukov ugao

U centru balkanskih multietničkih tendencija ponovo nevolje. Stanovnici živopisne MZ Dobroševići su pokrenuli inicijativu da se osnovna škola u njihovom prigradskom naselju nazove po Mustafi Busuladžiću, islamističkom intelektualcu, Hrvatu po etničkom opredjeljenju i obnašatelju raznih kulturnih funkcija u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kao što je npr. direktor Hrvatskog krugovala u Rimu i docnije također uticajni oppinion maker u vrijeme procvata islamske misli, za mandata poznatog, nešto grubljeg redarstvenika Maksa Luburića. I ne samo to, Busuladžić je strijeljan, bez suda, kako se to voli naglasiti od strane "totalitarnog komunističkog režima", a islamistički krugovi su mu, uz ulicu u sarajevskoj Opštini Centar, posvetili i ilahiju "Ya Mustafa", čime je uzdignut na pijedastal kao mučenik i primjer svim vjernicima. Bez obzira što je bio kolaborator i smatrao za sasvim prirodno da je 10.000 njegovih sugrađana Jevreja "nestalo" iz čaršije, to jeste

Institucija koja sebe naziva "Srpsko kulturno društvo Prosvjeta" (mada nije ni kulturno, ni prosvjetno, ni društvo, a samo po nekom čudnom vlastitom tumačenju i srpsko ), je napisalo n ešto duže javno pismo u kojem upozorava na "težak položaj" sarajevskih Srba. Spominje se tu i sporni natpis na Vijećnici koji vrijeđa cjelokupan srpski narod, zatim činjenica da neke biste srpskih velikana nisu vraćene na svoje prijeratne pozicije, da se na raznim spomen-pločama veličaju ratni zločinci, da je Srba samo 10.000... bla, bla. Što bi se reklo, ništa novo. Ostaci ostataka Srba u Sarajevu, desetak hiljada (iz povjerljivih izvora bliskih SPC saznajem, ni toliko), uglavnom staraca i starica žive kao i sve "konstitutivne manjine" u protektoratu BiH. U društvu koje se ne može pohvaliti nekom naročitom tradicijom njegovanja kolektivne uspomene na zločine "svoje" strane koji su počinjeni tokom kreiranja etnički separiranih društava u ratovima 90-tih. Prema

Drndanje u ušima, a u nozdrvama prijatno-gorki miris benzina. Iscjepana sjedišta raspadnutog autobusa. Njegova ruka na praznome susjednom sjedištu. Još malo, još malo pa je pobjegao. Iz tog mjesta prezrenja, ni njegovog ni njihovog, u koje je tako silno želio da se uklopi, da bude jedan od njih.  A sad je utekao mučiteljima koje je potajno volio, iako su ga, u svojim tužnim svjetonazorima pomnožili sa nulom. A onda, razdiran tim mukama, uništavan tim magnovenjima u kojima su mu se vazda vraćale predodžbe svih onih trenutaka kada nekome nije odgovorio u facu, kada nije imao petlje da uzvrati, kada je poželio biti kao ta primitivna planinčad iz zabiti na kraju svih bivših jugoslovenskih država, ugledao je svjetla svoga novog doma.  I zaista, Sarajevo izgleda lijepo uljuljkano u jutarnje izmaglice. Gdjegdje se pali pokoji svjetiljak ranoranilaca, mahale i sve te znamenitosti kao da samo u tim trenucima ponajviše zrače svojom gospodskom okamenošću. I dok avetinjskost čili i ulice

1. Bosna u ranom srednjem vijeku nije imala nikakve veze sa Srbijom Omiljena mantra bošnjačkih nacionalista i koja je preko petparačke, kao i žute štampe postala javno mnijenje jeste da je Bosna najstarija južnoslovenska država, da nikada u svojoj istoriji nije imala nikakve veze sa Srbijom i, štoviše, da je takva intepretacija bosanske istorije isključivo plod velikosrpskih političkih aspiracija . Ovaj argument bi još imao nekog smisla da je među bosanskim muslimanima sačuvano bilo kakvo izborno predanje o sredjovjekovnoj državi, ili da je proučavanje bosanskoga srednjeg vijeka, posebno u prošlosti, imalo ikakvg naročitog interesovanja među obrazovanijem slojem Bošnjaka. Da apsurdnost ove tvrdnje bude veća, o bosanskoj istoriji ne bismo znali ništa bez dokumenta sačuvanih u dubrovačkom, zadarskom, splitskom i venecijanskom arhivu, a koje su objavljivali gotovo isključivo srpski i hrvatski istoričari, koji su, uostalom, napisali i ogromnu većinu naučne historiografije o srednjevj