Temeljni bošnjački mitovi (II dio): U srednjovjekovnoj Bosni nikada nije bilo Srba

Ovaj mit je formiran prevashodno redukcionističkim navođenjem i tumačenjem istorijskih izvora. Tačnije probiraće se i van konteksta tumačiti oni istorijski izvori u kojima se bosanske velmože spominju kao “доБρʜ Бошьɴɑɴє” ¹, odnosno, da kao ban Stjepan (u različitim verzijama Stepan, odnosno Stipan), vladaju “ʒємʌɑмь Босɴьсκʜмь”, te da, tobože vladaju isključivo nad etničkim Bošnjanima, što se najčešće pravda također jednom od povelja bana Stjepana II Dubrovniku u kojoj kaže da “ɑκо ʜмɑ дƔБρовʏɑɴʜɴь κою пρɑвдƔ ɴɑ БошɴɑɴʜɴƔ дɑ гɑ поʒовє пρѣдь господʜɴɑ Бɑɴɑ”. Također će se insistirati isključivo na izvorima u kojima se spominju velmože “κρɑʌıє̵вьствɑ Босɴьсκогɑ”, odnosno garancije i potvrde “κρɑʌıє̵вь...Босьɴьсцѣχь”,odnosno “пρʜρодʜтєʌь господє κρɑʌєвьБосɑɴьсцʜχь”, a koju daje vladar koji je iksljučivo “мʜʌостʜю Божʜомь κρɑʌь Босɴʜ ʜ κ томƔ⁷, koji će Dubrovniku potvrditi prava “κɑκо є ʜ пρьво Бʜʌо ʒɑ пρьвє господє κρɑʌєвь Босɑɴьсцʜχь”⁸, a kojih se moraju pridržavati “Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga”, to jeste ko pripada “Босɑɴьцʜмʜ ʌƔдьмʜ” i “дρьжɑвʜ Босɴьсκоʜ”.

Redukcionizam počinje sa najranijom istorijom Bosne. Dok s jedne strane Povelja bana Kulina, za koju je hrvatski lingvist Vatroslav Jagić pisao da je “najstarije, što bi pisano ćirilicom a srbskim jezikom”, postala “rodni list bosanske državnosti”, to se povelja bana Ninoslava (čak tri sačuvane) najčešće prešutkuje ili nastoji diletantski misinterpretirati, iako je dragocijena u smislu proučavanja kontinuiteta odnosa Bosne i Dubrovnika.

U istoj povelji u kojoj ban kaže da se “...κʌєтвью κʌєʌь κɑκомь сє є Бɑɴь κоyʌʜɴь κʌєʌь”, stoji i završna odredba koja kaže: „ɑ сє єщє ɑκо вѣρоyє сρьБʌʜɴь вʌɑχɑ дɑ сє пρʜ пρѣдь κɴєʒємь ɑκо вѣρƔє вʌɑχь сρьБʌʜɴɑ дɑ сє пρʜ пρѣдь Бɑɴомь“, odnosno da se sporovi između Ninoslavljevih podanika (Srba) i Dubrovčana (zbog romanskoga porijekla označenih Vlasima), rješavaju pred dubrovačkim knezom, odnosno bosanskim banom. Zanimljivo Ninoslav u drugoj sačuvanoj povelji Dubrovniku (u kojoj ponavlja odredbu o Bosancima-Srbljima i Dubrovčanima-Vlasima), svoga suvremenika, srpskoga vladara Stefana Vladislava, ne naziva srpskim kraljem, već „κρɑʌєм ρɑшκʜм“, razlikujući ga tako od sebe „velikog bana bosanskog“, čiji su podanici, također, Srbi. Dragoljub Dragojlović je utvrdio da istom tipu povelje-zakletvi i jezikom i teološkim karkteristikama pripadaju povelje humskih feudalaca, koji su bili u okviru srpske države Nemanjića, od husmkog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje s kraja XII. Vijeka, do pripajanja Huma bosanskoj državi prvih decenija XIV. vijeka.

Proizvoljna i očigledno nacionalistička tvrdnja hrvatskog istoričara TomislavaRaukara da „Srblji“ u Ninoslavljevoj povelji predstavljaju rezultat„dopisivanja“, odnosno bilješke kasnijih dubrovačkih pisara nakraju povelje, neodrživa je ne samo zbog broja očuvanih povelja sa istom sadržinom (tri), već i činjenicom da se Srbi pominju unutar vrlo kompleksnih odredbi poput: „ʜ дɑ ɴѣ ɴʜκѣρє ʜʒьмɑ ɴɑ ʜɴɑго сєρБʌʜɴɑ ɴʜ ɴɑ ʜɴɑго вʌɑχɑ ʌʜшє ɴɑ сɑмогɑ ʜсьцɑ ʜ дɑ сѣ ɴєκо⊦ɑ κρʜвʜɴɑ мєћƔ ɴʜ ʏʜɴʜ дɑ тɑ κρʜвʜɴɑ сѣ сьс пρɑвʜɴовь ʜсьпρɑвʜ ʜ сʜ мʜρь ʜ сʜ ωБєть дɑ сє ɴʜκɑκоρє ɴʜκʜмρє дєʌомь ʜ ɴʜκʜмρє κоɴьцємь дɑ сє ɴє ρєшʜ ɴʜ дɑ сє подьпєρѣ ɴє пɑʏє дɑ Бɣдє твєρдь Ɣ вєκʜ“, odnosno da se nikada između „Srbljina“ i „Vlaha“ krivica ne učini, a da se ne ispravi i da to tako ostane „u vijeke“. Zanimljivo je zbog čega se ova povelja ne tumači kao „temelj bosanske državnosti“, ili „prvi spomenik bosanskog jezika“ i tome slično.

Ban Stjepan II Kotromanić, za koga Mavro Orbini tvrdi da je „bio grĉkog obreda“, nije samo gospodin “ʒємʌɑмь Босɴьсκʜмь”, već i „соʌьсκʜмь ʜ Ɣсρьсκʜмь ʜ доɴʜмь κρьємь ʜ χмьсκʜє ʒємʌʜ гд̅ɴ̅ь“, što implicira da su uz bosanske postojale i usorske zemlje i Soli i Donji Kraji sa različitim regionalnim identitetima, kao i Humska zemlja, koje je prvi put u 14. vijeku, nakon smrti kralja Stefana Milutina i uništenja lokalne srpske vlastele Branivojevića, dospjela u titulu bosanskog vladara. Istog onoga Stjepana II, koji je u svojim poveljama spominjao kako „dobre Bošnjane“ (ne etniju, već regionalnu vlastelu uže Bosne), ali i „dobre Usorane“ (regionalnu vlastelu Usore), a koji je na svoje povelje ugovora sa Dubrovnikom stavio svoj zlatni pečat, od kojih su „двʜє ʌɑтʜɴсцʜ ɑ двʜ сρьпсцʜє“, dok vladar iz kuće Nemanjića, u to vrijeme, car Stefan Dušan, za bana Stjepana, baš kao i u Ninoslavljevu slučaju tituliranja vladara Srbije, nije „car srpski“, već „цρь ρɑшκʜ“.

Svi ovi podaci se jasno uklapaju sa podacima već pomenutoga hroničara ugarsko-vizantijskog rata iz 12. vijeka, Jovana Kinama koji je ostavio svjedočanstvo prema kojem Drina razdvaja Bosnu „od ostale Srbije“, premda ona „nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.” U tom smislu su interesantna još titula ugarskog kralja Bele II Slijepog, koji nizu svojih titula dodaje i „rex Ramae“, odnosno „kralj Rame“, s tim da ugarski hroničar Janoš Turoci iz 15. stoljeća u poznatoj Chronica Hungarorum u potpunosti potvrđuje stanje koje je u 12. vijeku zapisao Jovan Kinam, pa piše da je ugarski kralj od svoga tasta, velikog župana Uroša II, u miraz dobio „onaj dio Srbije, koji Grci zovu Bosna, a Ugri Rama“. Opet, nesumnjivu posebnost Bosne u odnosu na druge srpske zemlje, a posebno na državu koja se razvila iz „arhontije Srbije“, to jeste države raških vladara, svjedoči titula romejskog cara Manojla II Komnena, također iz 12. vijeka, prema kojoj je on „isavrijski, kilikijski, armenski, dalmatinski, ugarski, bosanski, hrvatski, lazički, ivirski, bugarski, srpski, žičiski, hazarski i gotski“ vladar.

Kako je to u možda, do sada najsveobuhvatnijem radu o pitanju Rame u titulama ugarskih kraljeva utvrdio Tibor Živković „Moguće je, dakle, zaključiti da bosanski banovi počinju svoju samostalnu vladavinu poslednjih decenija X veka. Od tog vremena nekada jedinstvena Srbija polako počinje da sa raspada na dve geopolitičke celine – Rašku i Bosnu. Rama, kako izlazi na osnovu Popa Dukljanina, nije pripadala Bosni, već je ulazila u oblast Podgorja, gdje su se preplitale zone uticaja dukljanskih i srpskih vladara... V. Ćorović je odavno upozorio da je župa Rama pripadala Raškoj, odnosno Raškom Podgorju. Oslonacza takvo tumačenje pronašao je Ćorović u dva zanimljia toponimaseverno od Konjica, u području Radobolje prema Bosanskoj planini –Raška strana ili Raški dol.“

Prema tome, Rama dolazi pod vlast bosanskih vladara tek kasnije, možda već u vrijeme bana Borića (u vrijeme Stjepana II njome vlada banov vazal, knez Ostoja), od kada ugarski vladari nastoje izjednačiti dvije srpske zemlje, župu Ramu, čvršće vezanu za Rašku i samostalniji banat Bosne, kako bi ih što čvršće vezali za ugarsku krunu.

U svakom slučaju, nema nikakve sumnje da je sjećanje na ovu povezanost postojalo u Bosni i da upravo iz nje proizlazi Ninoslavljevo imenovanje Bosanaca etnonimom „ сρьБʌʜɴь“ i da upravo sljedstveno tom nasljeđu ban Stjepan II za svoje dvije povelje kažu da su pisane „ сρьпсцʜє“. Naravno, da se tu na umu mora imati činjenica da XIII.-vijekovno „ сρьБʌʜɴь“ nema isto značenje docnijeg sve većeg vezivanja ovog široko raširenog slovenskog etnonima za vizantijsko-pravoslavnu kulturu i civilizaciju, koja će na Balkanu, zajedno sa ostalim vjerskim pripadnostima, presuditi kada je u pitanju formiranje različitih nacija iz prvobitno jedinstvene predmoderne etničke skupine.

Ako pođemo od etimologije, prema kojoj etnonim Srbin dolazi od *srъb- / *sьrb-, isp. i slovenske glagole: polj. s(i)erbać, s(i)orbać, sarbać 'srkati, mljackati', rus. serbatь, serbatь 'isto', ukr. serbati 'isto', belorus. serbacь 'isto', slovenački srbati 'isto', bugarski sъrbam 'isto', crkvenoslovenski sъrbanije '(posrkana) supa', polapski srabaněk 'retka supa od krupice' (< *srьbanikъ-), pored gornjol. srěbać 'srkati, mljackati', donjolužičkog srjebaś 'isto', kašupskog strzebać 'isto', češ. střebati 'isto', slovačkog strebat 'isto' (umetnuto -t- kao u češkom stříbro 'srebro'), staroruskog serebati 'isto', srpskohrvatskog dijalekatskog srebati 'isto' i slovenačkog srebati 'isto' (< *serb-), što bi impliciralo da Srbi označava one koji su srodni, odnosno „braća po mlijeku“, onda nam je jasno zašto je pod različitim političkim, socijalnim, kulturološkim i drugim uslovima raspada plemenskog i uspostavljanja feudanog društva, nekadašnje zajedničko ime uzmicalo pred regionalnim identitetima, baš kao u slučaju Nijemaca, Holanđana i švicarskih Nijemaca, koji su se, kompleksnim istorijskim procesima od nesumnjivo jedne etničke grupe, podijelili na više etnija, a potom i modernih nacija.

Kako je taj proces tekao u Srbiji i Bosni i na koji način isti nema nikakv veze sa bošnjačkim mitom o temeljnoj naciji, čitajte u narednom nastavku koji će se baviti identitetima u ove dvije države u 14. i 15. vijeku.