Institucija koja sebe naziva "Srpsko kulturno društvo Prosvjeta" (mada nije ni kulturno, ni prosvjetno, ni društvo, a samo po nekom čudnom vlastitom tumačenju i srpsko), je napisalo nešto duže javno pismo u kojem upozorava na "težak položaj" sarajevskih Srba. Spominje se tu i sporni natpis na Vijećnici koji vrijeđa cjelokupan srpski narod, zatim činjenica da neke biste srpskih velikana nisu vraćene na svoje prijeratne pozicije, da se na raznim spomen-pločama veličaju ratni zločinci, da je Srba samo 10.000... bla, bla.
Što bi se reklo, ništa novo. Ostaci ostataka Srba u Sarajevu, desetak hiljada (iz povjerljivih izvora bliskih SPC saznajem, ni toliko), uglavnom staraca i starica žive kao i sve "konstitutivne manjine" u protektoratu BiH. U društvu koje se ne može pohvaliti nekom naročitom tradicijom njegovanja kolektivne uspomene na zločine "svoje" strane koji su počinjeni tokom kreiranja etnički separiranih društava u ratovima 90-tih. Prema tome, prosvjeta laže. Ostatku ostataka zajednice osuđene na izumiranje više ne može biti loše. Republika Srpska, Srbija, pa ni inostranstvo nije tako daleko. Nekretnine se još mogu dobro unovčiti, zašto ne, pošteno i bez trunke rasizma i prodati Arapima i time si osigurati mirna starost negdje izvan Sarajeva. Ako već ne to, onda i ostanak u Sarajevu, uz ne pretjerano isticanje, što je logično za stariji svijet i ugodno druženje sa dobrim i ugodnim ljudima svih narodnosti, nije loša opcija za miran i kvalitetan život.
Ali ne. Tu je Prosvjeta da im objasni kako žive i kako trebaju živjeti. Ista ona organizacija koja je svojom šutnjom i poltronstvom doprinela masovnom poslijeratnom osipanju ostataka reproduktivno sposobne srpske populacije iz Sarajeva, ne činivši ništa da ih zadrži. Ustvari, ne činivši baš ništa. Navedimo kao primjer da je Rimokatolička crkva u Sarajevu osnovala tri svoje škole (više osnovnih, gimnaziju i medicinsku školu), da čak mala jevrejska zajednica čini sve za dobrobit svoga članstva, dok se srpska udruženja nisu dosjetila ni organizovanja dopunske nastave iz srpskog istorije, srpskog jezika književnosti, pravoslavne vjeronauke, a da ne govorimo o skupljanju pomoći za nevoljne, ili nekolicine stipendija koje ne bi prelazile mizerne svote. Ako pogledamo web prezentaciju ovog društva koje je nekada bilo jedan od nosećih stubova srpske kulture u BiH, osim što ćemo zaključiti da izgleda groznije od polupismenog porno bloga, naći ćemo da je jedna od glavnih aktivnosti nečega što je svakodnevno trebalo da zatrpava medije svojim aktivnostima i projektima održavanja srpskog naroda u Sarajevu, ni manje ni više, nego plesna škola. Da ne govorimo o kontinuitetu poltronstva, saginjanja i nemiješanja u istinske probleme vlastitog naroda sa "slavnom" tradicijom od 1993. do danas kada problema više nema, jer nema ni naroda. Trebam li primijetiti da tokom svoga odrastanja u postratnom Sarajevu baš nikada nisam bio svjestan neke značajne aktivnosti ovog društva koje se ne bi svelo na izvinjavanje radi vlastitog postojanja i svođenja sebe na bezopasni eksponat u muzeju izumrlih naroda.
E sad, kada je, između ostalogm i zbog takvog anemičnog, poltronskog i beskorisnog djelovanja broj Srba u Sarajevu sveden na statističku grešku i kada više nema za koga da se bori, jer Srbi su otišli i više se nikada neće vratiti, zabrinuti Prosvjetari su se sjetili da, eto, imaju nekakvu funkciju i da eto postoje problemi i da su, eto, neki preostali Srbi, poput autora ovih redaka, imali izvjesne probleme kao što su javno šikaniranje od strane islamističkih fanatika, rulje i uglednih članova društva. Ali upravo iz ovog segmenta obraćanja zrači sav jad i bijeda prosvjetara. Naričući nad stanjem kojem su sami kumovali (zbog čega Bošnjaci u RS-u samo ne kukaju i ne nariču, već se, ako treba i protestima i bojkotima nastave u osnovnim školama bore za vlastita prava?), prosvjetari se u mome slučaju izvinjavaju napominjući da, eto, nije to baš tako da se oni svi slažu sa mnom. Zbog čega jedno protestno javno pismo mora sadržavati takve elemente koji bi se trebali podrazumijevati, a to je da se svi ne možemo i ne trebamo slagati? Pa upravo zato cijeli smisao nestanka srpskog naroda u Sarajevu i počiva na filozofiji Prosvjetara da neko ko te tuče treba da ti oprosti što te je tukao, sumnjičio, proganjao, šikanirao, otpuštao s posla zbog mišljenja koje bi se protivilo kretenoidnom sarajevskom mejnstrimu. Ako izuzmemo preostali narod koji, kao i svaki prost narod gleda svoja posla, samo je takvom srpskom intelektualcu i omogućeno da nesmetano živi i radi u Sarajevu.
I šta će biti od svega? Najdraža osoba u mom životu s kojom sam danas razgovarao je, prelucidan i prepametan kakav jeste to, kada sam konstatovao da sam, što se Prosvjetara tiče, u vrijeme šikanirke mogao krepati na ledini, objasnio ovako: "Odmah ide od ruske ambasade lova za aktivnosti i promociju kulture itd, itd. Sad će godinama ukazivati na teški polozaj u kojem su se našli. Sjekira im u med upala, pa će se tu okoristiti i tobom. Sve u mjeri da nikom ne naštete...sad će ih malo pohraniti što strane ambasade, što sama vlast i ne može im bolje biti. Sad trebaš napisati javno pismo: 'Više volim da me Saffovci zakolju nego da me Prosvjeta brani.'" I eto, napisah ga.
Коментари
Постави коментар