Drndanje u ušima, a u nozdrvama prijatno-gorki miris benzina. Iscjepana sjedišta raspadnutog autobusa. Njegova ruka na praznome susjednom sjedištu. Još malo, još malo pa je pobjegao. Iz tog mjesta prezrenja, ni njegovog ni njihovog, u koje je tako silno želio da se uklopi, da bude jedan od njih.
A sad je utekao mučiteljima koje je potajno volio, iako su ga, u svojim tužnim svjetonazorima pomnožili sa nulom. A onda, razdiran tim mukama, uništavan tim magnovenjima u kojima su mu se vazda vraćale predodžbe svih onih trenutaka kada nekome nije odgovorio u facu, kada nije imao petlje da uzvrati, kada je poželio biti kao ta primitivna planinčad iz zabiti na kraju svih bivših jugoslovenskih država, ugledao je svjetla svoga novog doma.
I zaista, Sarajevo izgleda lijepo uljuljkano u jutarnje izmaglice. Gdjegdje se pali pokoji svjetiljak ranoranilaca, mahale i sve te znamenitosti kao da samo u tim trenucima ponajviše zrače svojom gospodskom okamenošću. I dok avetinjskost čili i ulice grada ispunjavaju prolaznici, ta užurbana, samodopadna i samonabjeđena masa, pred njim njegov svijet, samo njegov. Nema više dodvoravanja, nema više anamoonog bajoslovlja i samohvale. Evo, ovo mučeničko mjesto: U njemu su svi dokazi anamoonog, nakrajsvjetskog divljaštva, niskosti, sve laži njihove samohvale pred kojom je toliko puzao i želio biti njihov.
Sada ne mora. Sada zna za pravdu. Za svoju pravu, pravcatu pravdu. Nije je u Sarajevu teško naći. Kod prvog kolportera pregršt pravdi i morala, sijaset vječnih i nesumnjivih istina o malogradu i njegovim vječitim anamoonim neprijateljima. Tu su ploče, tu su spomenici o ludilu koje je proganjalo pravednike, gotovo od pamtivjeka. Ah da, oduševljavao se u nutarnjosti duše pune i ogorčenja jer su anamooni ustvari niko i ništa i što je njegova želja da im pripada bila tek djetinje puzanje po svijetu odraslih.
To je sada postao njegov svijet, divan i uljuljkan u svojoj pravedničkoj poziciji. Ni pero nije teško uzeti u ruku, pa iznova i iznova, do u beskraj ispisivati pravedničke teze. Svu silu pritajene i tako ljudske zlobe, zavisti i kompleksa utkati u nju. Evo, evo anamooni djetinjstva moga. Ubijam vas i perom, kad moje snužđenje pred vama neće iz mene. Pravedništvo, pravedništvo nego šta. Kako je lijepo biti jedan od njih, kako je lijepo osjećati se pravednikom u društvu poznatih pravednika i onim perom pisati jedno te isto, jedno te isto...
Sve dok para za pravedništvo nije ponestalo, a kuća pravednika razotkrivena kao kuća gadova. Šta mu je onda preostalo? A tako se važnim, sam sebi, u svojim lukavim očima uzdigao, pravednik skoro kao svi oni što su ga, očinski držali uz svoje skute i... izdali pravedništvo. Zašto, kako, zbog čega? A tako je lako zavući se u neku šupu nalik na stan, neki podrum koji postaje pravednički mirkosvijet umjesto pravedničkoga svijeta iz kojeg se mogu bacati munje i gromovi na svakoga ko je izdao pravedništvo. Jer ne može biti da je sve to laž, ne može biti da je ono davnašnje jutro i pijaca pravedništva samo laž. Taj svijet, taj tako divan svijet valja zaštititi, valja ga održati. Ne zakazati tamo gdje su mnogi zakazali. Iz podruma je tako lako biti najbolji, najpravedniji, najhrabriji. Nanovo i nanovo pričati s kim sam od pravednika sjedio, s kim se slikao, ko zađe u moj podrum katkad, ko me nazove telefonom. Nisam nebitan, ja sam najbolji pravednik.
Коментари
Постави коментар