Пређи на главни садржај

Sarajevo 2017: Podivljali seljaci u polusvijetu



Kritika sarajevskog malograđanstva nekada mi je bila nasušnja potreba. Nikakvo čudo. Ispostavilo se da je upravo igrom protiv malograđanskih idiotskih normi i mejnstrima i malograđanskom reakcijom na benigne istupe takve igre, još jednom razgoljen mit o Sarajevu kao otvorenom i pluralnom velegradu. Pa ipak, valja u cijeloj toj čorbi užasa prirodati još jedan, dosta opravdano, generliziran lik: Podivljalog seljaka u teži za prilagođavanjem. Isto priglupo malograđanstvo koje patološki prezire provincijalce i seljake, zapravo je najpovoljniji habitat za evoluciju svih naužasnijih formi manifestacija provincijalnih, bespotrebnih, ali, očigledno, nasušnjih, kompleksa.          

Kada malograđanin lupeta o nedostižnim vrijednostima svojih petnaestak ulica, iskopleksirani provincijalac ga, najčešće, neće poslati u kurac, kako i spada, već otvoreno ili potajno, polumrzilački, obožavati, želeći da i on bude petnaestoulični neko. Kada mu to nakon određenog vremena uspije i kada se dokopa mjesečne naknade koja iznosi više od 500 KM, onda najčešće najprije zaboravi one koji su mu nastojali pomoći i koji su prezirali malograđanski refleks protiv "doseljenika" koji kvare stari dobri Malograd.

Koliko je samo Miralem Zupčević, koji je na saajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti izveo generacije studenata, u pravu kada je rekao da je "Sarajevo idealno mjesto za polusvijet." Možda je bolje reći za malosvijet. Za malograđane i one koji žude da to postanu, čak i onda kada misle da za tim uopšte ne žude. Od nikakve pozorišne scene, nikakve književnosti, nikakvog novinarstva, nikakve analitike, nikakve političke misli, pa čak i nikakvog nacionalizma, kote se i nikakvi kritičari te nikakvoće.

Tako jedan piše tone kritika predstava koje, uglavnom, niko ne gleda, drugi skribomanski proizvodi stotine stranica kritike književnosti koju gotovo niko ne čita, treći opet novinarstvo pretvara u jednoteistostarstvo svodeći ga na razgovor jednog te istog kruga ljudi, odnosno mesijansku misiju spašavanja nespasive i nepostojeće države, četvrti, opet, umišlja da kritikuje nacionalizam i spašava Bosnu i Hercegovinu, ne shvataući da se odavno nema šta spasiti.
Podivljali provincijalac, priključen jednoj od ovih grupa, je u vlastitoj glavi sada kralj svih petnaest ulica, on ih grčevito brani kao svoje ultimativno ostvarenje. Osjeća se kao topla izmetina koja je konačno pronašla svoj civilizacijski kanalizacioni odvod, a ne da je, kao do sada, obično seosko govno na kiši. 500 maraka izgleda kao 5 miliona. Daće on i prilog sada. Da se održavaju kanalizacione cijevi u kojima smatra da kvalitetno pliva. Dok jednom ne iscuri kroz trošnu cijev, a malograđani ga ne razgaze posvuda kao svoje naslijeđe. Konačno se uklopio.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Šta je značilo Bošnjak, šta vlah, a šta Srbin u Bosni ranoga XIX. vijeka?

Nedavno mi je "dopao do laptopa" putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu: ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40 . Mažuranć, inače, najmlađi brat potonjeg hrvatskog bana Ivana Mažuranića, samostalno je putovao po Bosni, te zabilježio, za modernu nauku o etničkim i konfesionalnim identitetima i njihovom ispreplitanju, vrlo zanimljive podatke. Tako on bilježi sljedeće identitetske označiteljske i samooznačiteljske pojmove u širokoj narodnoj upotrebi u Bosni, kao što su "Bošnjak", "Turčin", "Osmanlia", "Vlah", "Šijak", "Šokac, "Švabo", "Moskov" i "Srbin". Jako dobro objašnjenje odnosa većine tih identiteta daje nam sljedeći citat: U Bosni se Krstjani nesmilu zvati Bošnjaci : kad se  reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a  Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugčie Vlasi, Bošnjaci  i Osmanlie, prem da su Muhamedovci i jedan i drugi,  opet se mrze strašno kao pr

Krsna slava u srednjovjekovnoj Bosni i Srbiji

1. Sveti Grigorije Nazijanski, zaštitnik vladarske kuće Kotromanića Jedna od najpoznatijih invokacija bosanskog srednjovjekovlja jeste ona iz povelje bana Stjepana II Kotromanića (14. vijek), knezu Grguru Stjepaniću koja glasi: вɑ ʜмє ω т ць ʜ сʜɴь ʜ свєтʜ дχ̅ɑ̅ ɑʒɑ свєтʜ гρьгƔρ ь ɑ ʒовомь Бɑɴь стʜпɑɴь по мʜʌостʜ Божʜωʜ гɴ̅ь̅ всʜмь ʒємʌьмь Босьɴьсκʜмь ʜ соʌьсκʜмь ʜ Ɣсρьсκʜмь ʜ доɴʜмь κρьємь ʜ χмьсκʜє ʒємʌʜ гд̅ɴ̅. ( Thalloczy IV, GZM, XVIII/1906, 406-407) Njena posebna zanimljivost je u tome što ban Stjepan naziva najprije “svetim Grgurom”, a tek “zovom” ban Stjepan. Pokojni Dubravko Lovrenović u ovakvoj invokaciji, nije sagledavao samo činjenicu da je sveti Grgur, odnosno Grigorije Nazijanski bio zaštitnik vladarskog doma Kotromanića, odnosno krsno ime/slava ove porodice, već i vladarsku ideologiju, prema kojoj je bosanski ban, zapravo sveti Grgur na zemlji. To jeste da se radi o sličnoj ideologiji iz Hilandarske povelje Stefana Prvovjenčanog (13.vijek) , prema kojoj “у по

Temeljni bošnjački mitovi (I dio)

1. Bosna u ranom srednjem vijeku nije imala nikakve veze sa Srbijom Omiljena mantra bošnjačkih nacionalista i koja je preko petparačke, kao i žute štampe postala javno mnijenje jeste da je Bosna najstarija južnoslovenska država, da nikada u svojoj istoriji nije imala nikakve veze sa Srbijom i, štoviše, da je takva intepretacija bosanske istorije isključivo plod velikosrpskih političkih aspiracija . Ovaj argument bi još imao nekog smisla da je među bosanskim muslimanima sačuvano bilo kakvo izborno predanje o sredjovjekovnoj državi, ili da je proučavanje bosanskoga srednjeg vijeka, posebno u prošlosti, imalo ikakvg naročitog interesovanja među obrazovanijem slojem Bošnjaka. Da apsurdnost ove tvrdnje bude veća, o bosanskoj istoriji ne bismo znali ništa bez dokumenta sačuvanih u dubrovačkom, zadarskom, splitskom i venecijanskom arhivu, a koje su objavljivali gotovo isključivo srpski i hrvatski istoričari, koji su, uostalom, napisali i ogromnu većinu naučne historiografije o srednjevj