Kritika sarajevskog malograđanstva nekada mi je bila nasušnja potreba. Nikakvo čudo. Ispostavilo se da je upravo igrom protiv malograđanskih idiotskih normi i mejnstrima i malograđanskom reakcijom na benigne istupe takve igre, još jednom razgoljen mit o Sarajevu kao otvorenom i pluralnom velegradu. Pa ipak, valja u cijeloj toj čorbi užasa prirodati još jedan, dosta opravdano, generliziran lik: Podivljalog seljaka u teži za prilagođavanjem. Isto priglupo malograđanstvo koje patološki prezire provincijalce i seljake, zapravo je najpovoljniji habitat za evoluciju svih naužasnijih formi manifestacija provincijalnih, bespotrebnih, ali, očigledno, nasušnjih, kompleksa.
Kada malograđanin lupeta o nedostižnim vrijednostima svojih petnaestak ulica, iskopleksirani provincijalac ga, najčešće, neće poslati u kurac, kako i spada, već otvoreno ili potajno, polumrzilački, obožavati, želeći da i on bude petnaestoulični neko. Kada mu to nakon određenog vremena uspije i kada se dokopa mjesečne naknade koja iznosi više od 500 KM, onda najčešće najprije zaboravi one koji su mu nastojali pomoći i koji su prezirali malograđanski refleks protiv "doseljenika" koji kvare stari dobri Malograd.
Koliko je samo Miralem Zupčević, koji je na saajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti izveo generacije studenata, u pravu kada je rekao da je "Sarajevo idealno mjesto za polusvijet." Možda je bolje reći za malosvijet. Za malograđane i one koji žude da to postanu, čak i onda kada misle da za tim uopšte ne žude. Od nikakve pozorišne scene, nikakve književnosti, nikakvog novinarstva, nikakve analitike, nikakve političke misli, pa čak i nikakvog nacionalizma, kote se i nikakvi kritičari te nikakvoće.
Tako jedan piše tone kritika predstava koje, uglavnom, niko ne gleda, drugi skribomanski proizvodi stotine stranica kritike književnosti koju gotovo niko ne čita, treći opet novinarstvo pretvara u jednoteistostarstvo svodeći ga na razgovor jednog te istog kruga ljudi, odnosno mesijansku misiju spašavanja nespasive i nepostojeće države, četvrti, opet, umišlja da kritikuje nacionalizam i spašava Bosnu i Hercegovinu, ne shvataući da se odavno nema šta spasiti.
Podivljali provincijalac, priključen jednoj od ovih grupa, je u vlastitoj glavi sada kralj svih petnaest ulica, on ih grčevito brani kao svoje ultimativno ostvarenje. Osjeća se kao topla izmetina koja je konačno pronašla svoj civilizacijski kanalizacioni odvod, a ne da je, kao do sada, obično seosko govno na kiši. 500 maraka izgleda kao 5 miliona. Daće on i prilog sada. Da se održavaju kanalizacione cijevi u kojima smatra da kvalitetno pliva. Dok jednom ne iscuri kroz trošnu cijev, a malograđani ga ne razgaze posvuda kao svoje naslijeđe. Konačno se uklopio.
Коментари
Постави коментар