Beogradski taksista je najčešće Bosanac. Još češće Sarajlija pristigao u raznim valovima odseljavanja između 1992. i 1996.Naravno, jedan od onih koji nije imao te sreće ili vještine da otvori ćevabdžinicu "Valter", "Sarajevo", ili buregdžinicu, koja ponosno ističe da prodaje sarajevske pite i bureke, ali će, samo da se i to istakne, nositi imena: "Vukadin", "Miladin".
Često će vam se u pokojoj oronuloj prodavnici ili samoposluzi na Dorćolu prodavačica osmjehnuti jer prepoznaje naglasak iz rodnog kraja. Nisam naišao na potvrdu glasine da je "Bosanac" nešto poput kletve, ili da se svrstava u malograđanske kategorizacije, na onaj način na koji se u Sarajevu došljaci razvrstavaju od došljaka.
Biće da je Beograd, kao balkanski New York od dva miliona stanovnika ipak, donekle, prevazišao taj stadij razvoja balkanskog malograda. Ovdje u ipak došljaci u većini, jer baš niko, osim pokojeg nabjeđenog Dorćolca ne "vuče korijene". I ne samo Bosanci.
Već i Goranci sa Kosova, Sandžaklije, Kinezi, Srbi iz siromašne unutrašnjosti koji bježe od bijede i besperspektivnosti, ostaci nekadašnjih doseljenika iz cijele bicše Jugoslavije, pa čak i mala vehabijska zajednica na Borči. Beograd je, zapravo manje New York, već Detorit koji to još uvijek nije postao. Pa ipak, zadasi ocvalih imperija uvijek su pobuđivali kreativnost koja se crpi iz dekadencije.
Drag mi taj dobri stari Vavilon, još uvijek, nesumnjivo, glavni grad neke avetinjske, nostalgičarske Jugoslavije, koja njime luta kao ukleta duša koja ne može da nađe svoj smiraj. Drage su mi i sve te potpune grozote, svi ti rijaliti proljevi, čiji je vrhunac Veljko Ražntović kojem drhti glas dok se sjeća pokojnog oca, ishlapjeli i demoralisani ljevičari i desničari, koji više ni sebe ne mogu ubijediti da nemaju recept protiv ovog kaja istorije i sav taj svijet četverostruko i peterostruko ofucani i nemoralni svijet koji je počeo gnojiti moju novu zemlju.
I dok se osamdeset trojkom svako večer vraćam iz Zemuna, premoren glupostima i prodajom gluposti, posmatram ga kroz prozore u njegovim jesenima i još jednom se sam sa sobom slažem da je džinovska kanalizacija bolja, od usukanog moralizma, da stvari koje se raspadaju ipak nekoga hrane ipak znače život mnogih miliona, a one koje se vječno okamene, umirući u dosadi hinjene svetosti, baš nikoga.
I baš tako, u tim magnovenjima mi padne na pamet da je ovo prva jesen koju ne provodim u Sarajevu. U kojoj više ne osjećam, ni u tragovima, onu dragost pri pomisli na vatru, koja gori u starinskoj peći, negdje u poznatoj birtiji. Gdje ćemo se svi mi nekadašnji okupiti da prepijemo, prežderemo, prodiskutujemo i iskažemo sva melanholična sranja koja su nam na umu. Da se isvađamo, izgrlimo, izljubimo, pa opet isponova. Baš ništa. Kao da se nije ni dogodilo. Dobra jesen Beograde...
I ja volim Beograd, međutim treba izvršiti de-Beogradizaciju Srpskog naroda, jer su Srbi u svojoj osnovici multikulturalan i policentričan narod.
ОдговориИзбришиMultikulturalnost Srpskog naroda je vidljiva u njegovoj književnosti. Ako pogledate ediciju sto knjiga srpske književnosti vidjećete da je u tu ediciju izdato i mnogo tekstova autora koji su realno ne-Srbi kao što su M.Selimović, O.Đikić, S.Kulenović, zatim I.Andrić, I.Pogor(j)elica, zatim D.Kiš, F.David, I.Samokovlija. Ovo nije slučaj u drugim jugoslovenskim književnostima osim sa jedinstvanim slučajem Maka Dizdara i Novak Simić koji su se izdavali za Hrvate, što je dakako njihovo pravo koje se ima uvažavati.
Što se tiče policentričnosti srpske kulture, još od najranijih vijekova srpske pismenosti postoje dva pravopisa, a to su Raški pravopis i Humski pravopis razgraničeni na isti onaj način kako su i danas razgraničeni ekavica i jekavica.