Пређи на главни садржај

NEĆETE VJEROVATI ŠTA SE RADI SA SRPSKOM ZASTAVOM





Sinoć zalutah na proteste za Savamalu. To je starobeogradski kvart u kojem su privatne kuće srušene alkaponeovskom metodom radi izgradnje Beograda na vodi. To je neki srpsko-arapski dil, koji je završio gore od mnogih srpsko-bošnjačkih dilova. Obećane arapske investicije od nekoliko desetina milijardi dolara, na kraju su spale na 30 miliona uz uslov da pola odtpada na kredit. Sirotinja je najebala, a čini se da se ništa neće ni graditi. "Aj Karmela, aj Karmela", ori se pred zgradom Drugog beogradskog osnovnog suda.

Viore se dvije jugoslovenske i jedna gej zastava. Nešto manje od hiljadu demonstranata su očigledno pogriješili vrijeme, mjesto, a po svemu sudeći, i svrhu protesta. Niti su sirotinju sa Savamale napali fašisti, niti još uvijek traje španski građanski rat. Riječ je o problemu koji mora riješiti pravna država, a ona se na to ne natjeruje od samonabjeđenih Če Gevara koji dolaze da izvrište ko zna kakve vlastite frustracije, već pozivanjem na državne zakone i pripadajuću simboliku. Zbog čega bi državna zastava bila tabu, bez obzira radi li se o protestu ljevičara ili desničara?

Ali avaj i sama koncepcija srpskog identiteta snosi veliku krivnju za to. Sve dok je Srbija više nacija tradicije, a manje nastava ustava i na njemu utemeljenih prava i vrijednosti, to će i njeni simboli u glavama unezvjerenih opozicionara, to jest liberalnijih građana, ljevičara, ljudi homoerotskog i lezbijskog seksualnog nagona, predstavljati neprijateljsku simboliku. I time i sami demonstranti pomažu sistemu, samoizolirajući se u sektu otuđenu većini i bez mogućnosti da se toj većini, koja ipak gaji kakva-takva, često retardirana, patriotska osjećanja i približe.

Umjesto da državna zastava bude simbol borbe za ugrožena prava, ona je postala čarobna krpa u mađioničarevim rukama, čiji je svaki "sad ga vidiš, sad ga ne vidiš" ne samo jeftina zabava koja će do sutra biti zaboravljena, već efektno sredstvo da shvatanja stvarnosti kao neprestanog rijaliti šoua. Bespravno srušena kuća u nekoj mahali kraj rijeke je u tom svijetu mnogo dosadniji rijaliti od toga šta je uradila Tijana Ajfon. To je jasno vlasti. Ali ne i demonstrantima koji žive u rijalitiju za vrlo ograničenu publiku. 

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Šta je značilo Bošnjak, šta vlah, a šta Srbin u Bosni ranoga XIX. vijeka?

Nedavno mi je "dopao do laptopa" putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu: ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40 . Mažuranć, inače, najmlađi brat potonjeg hrvatskog bana Ivana Mažuranića, samostalno je putovao po Bosni, te zabilježio, za modernu nauku o etničkim i konfesionalnim identitetima i njihovom ispreplitanju, vrlo zanimljive podatke. Tako on bilježi sljedeće identitetske označiteljske i samooznačiteljske pojmove u širokoj narodnoj upotrebi u Bosni, kao što su "Bošnjak", "Turčin", "Osmanlia", "Vlah", "Šijak", "Šokac, "Švabo", "Moskov" i "Srbin". Jako dobro objašnjenje odnosa većine tih identiteta daje nam sljedeći citat: U Bosni se Krstjani nesmilu zvati Bošnjaci : kad se  reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a  Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugčie Vlasi, Bošnjaci  i Osmanlie, prem da su Muhamedovci i jedan i drugi,  opet se mrze strašno kao pr

Krsna slava u srednjovjekovnoj Bosni i Srbiji

1. Sveti Grigorije Nazijanski, zaštitnik vladarske kuće Kotromanića Jedna od najpoznatijih invokacija bosanskog srednjovjekovlja jeste ona iz povelje bana Stjepana II Kotromanića (14. vijek), knezu Grguru Stjepaniću koja glasi: вɑ ʜмє ω т ць ʜ сʜɴь ʜ свєтʜ дχ̅ɑ̅ ɑʒɑ свєтʜ гρьгƔρ ь ɑ ʒовомь Бɑɴь стʜпɑɴь по мʜʌостʜ Божʜωʜ гɴ̅ь̅ всʜмь ʒємʌьмь Босьɴьсκʜмь ʜ соʌьсκʜмь ʜ Ɣсρьсκʜмь ʜ доɴʜмь κρьємь ʜ χмьсκʜє ʒємʌʜ гд̅ɴ̅. ( Thalloczy IV, GZM, XVIII/1906, 406-407) Njena posebna zanimljivost je u tome što ban Stjepan naziva najprije “svetim Grgurom”, a tek “zovom” ban Stjepan. Pokojni Dubravko Lovrenović u ovakvoj invokaciji, nije sagledavao samo činjenicu da je sveti Grgur, odnosno Grigorije Nazijanski bio zaštitnik vladarskog doma Kotromanića, odnosno krsno ime/slava ove porodice, već i vladarsku ideologiju, prema kojoj je bosanski ban, zapravo sveti Grgur na zemlji. To jeste da se radi o sličnoj ideologiji iz Hilandarske povelje Stefana Prvovjenčanog (13.vijek) , prema kojoj “у по

Temeljni bošnjački mitovi (I dio)

1. Bosna u ranom srednjem vijeku nije imala nikakve veze sa Srbijom Omiljena mantra bošnjačkih nacionalista i koja je preko petparačke, kao i žute štampe postala javno mnijenje jeste da je Bosna najstarija južnoslovenska država, da nikada u svojoj istoriji nije imala nikakve veze sa Srbijom i, štoviše, da je takva intepretacija bosanske istorije isključivo plod velikosrpskih političkih aspiracija . Ovaj argument bi još imao nekog smisla da je među bosanskim muslimanima sačuvano bilo kakvo izborno predanje o sredjovjekovnoj državi, ili da je proučavanje bosanskoga srednjeg vijeka, posebno u prošlosti, imalo ikakvg naročitog interesovanja među obrazovanijem slojem Bošnjaka. Da apsurdnost ove tvrdnje bude veća, o bosanskoj istoriji ne bismo znali ništa bez dokumenta sačuvanih u dubrovačkom, zadarskom, splitskom i venecijanskom arhivu, a koje su objavljivali gotovo isključivo srpski i hrvatski istoričari, koji su, uostalom, napisali i ogromnu većinu naučne historiografije o srednjevj