Пређи на главни садржај

Boje li se Bošnjaci ostati sami sa sobom?








Tekst koji sam danas napisao o tome na koji način srpsko-hrvatska koalicija može spasiti, odnosno dovesti do reorganizacije BiH, izazvao je, po brojnim komentarima koje sm pročitao, negativne konotacije kod preostalih entuzijasta građanske proveniencije. Prema takvim mišljenjima, podrška teritorijalnoj reorganizaciji BiH na federalnoj osnovi je ravna podršci Harisu Zahiragiću i ostatku sarajevskog islamističkog kruga.

Realno, nikoga od zagovarača federalizacije BiH koji ne žive u Sarajevu, pa tako ni autora ovih redaka nije briga šta će biti sa islamistima i njihovim podmlatkom. Takvi ljudi su nečiji legitiman izbor na određene funkcije. A to da li su prihvatljivi ili ne je već problem koji Bošnjaci trebaju rješavati u svojoj federalnoj jedinici, ne zbog drugih, ili u odnosu na druge, nego onako kako žele oblikovati vlastito društvo.

Ono što je Bosni i Hercegovini potrebno je dogovor tri naroda, odnosno dogovor tri federalne jedinice. To ko će i kako će i na koji način vladati u svakoj od njih je stvar populacije svake od tih jedinica ponaosob i birača u njima.

Vladala u Sarajevu liberalna lezbejka udata za Srpkinju, ili Haris Zahiragić i njegovi drugovi iz SDA, oni će morati da se o pitanjima koja se tiču Federacije dogovore sa legitimno izabranim predstavnicima druga ta naroda, pa bili oni tradicionalni vjernici, ili osobe koje se vole preoblačiti u vukodlaka i crvenkapicu.

To će već biti stvar društvenog razvoja koji se ne može predvidjeti u kristalnoj kugli. Onaj proces koji je međutim definitivno završen jeste proces etničke homogenizacije. I ne, nije završen samo zato što su Srbi i Hrvati htjeli tako, već zato i što je bošnjačka elita oduvijek htjela tako i zbog toga što je 3 posto ostalih na teritoriji sa bošnjačkom većinom naprosto nedovoljno da bi bilo argument "borbe za građansko društvo" i najsposobnijih sarajevskih građanskih prevaranata. Pod uslovom da takvi (dovoljno pametni) postoje. Naravno, to ne znači da ne može postojati bošnjačko građansko društvo u kojem sve nebošnjačke konstitutivne manjine moraju imati sva građajnska prava, kao i Bošnjaci u druge dvije federalne jedinice.

Jer zalagati se za unitarnu-građansku BiH iz 1992., a ne priznavati da ona, kao takva, nije ništa drugo do tekovina SDA-ovske obmane i zapravo jedan od razloga odumiranja socijalističke multietničnosti, predstavlja ofucanu prevaru, koja će odumrijeti u onom trenutku kada bošnjačke političke elite pristanu na jedino moguće, troentitetsko društveno uređenje BiH i kada razviju širok spektar bošnjačkih političkih opcija.

Pa ipak, ono što je očigledno da zvanično Sarajevo prestravljuje, a pogotovo sekularnije ljude, jeste ostanak sa samima sobom i nasljeđem onoga što su prihvatili ili sebe ubjeđuju da prihvataju da je bila borba za građansku državu, koja se, eto, malo izjalovila. Taj strah nije neopravdan, ali ulazi u prilog dječjih bolesti jedne mlade nacije. Kao što već spomenuh, niko nema kristalne kugle pa da vidi kako će se cijeli proces zavšiti, ali ono što nikome nije teško primijetiti jeste da te dječje bolesti postaju prevelika smetnja nečemu što bi trebalo predstavljati funkcionalnu BiH i da ih mogu zaliječiti jedino Bošnjaci sami sa sobom u svojoj političkoj kulturi u svojoj federalnoj jedinici.

Коментари

  1. Odličan tekst samo što je kratak, ali opet blog je takva forma. Ono što je meni zanimljivo jeste ubijeđenost i najobrazovanijih među Bošnjacima (a nisam nešto primjetio u medijima nekog žestokog sarajevskog intelektualca bošnjačko-bosanske provinijencije koji svojim naučnim radovima može da dobaci dalje od Zenice) kako su Bošnjaci tobože kosmopolitiski orijentisani a Sarajevo redovno nazivaju "bosanskom metropolom" što meni koji živim u provinciji od 20.000 ljudi djeluje presmješno jer mi danas živimo u 21. vijeku pa ako ništa drugo ono uključiš TV ili internet pa vidiš kako izgleda svjetska metropola, što implicira da tamošnji Bošnjaci žive mentalno i duhovno u dobrom 19. vijeku. Doduše to mi je rekao jedan prijatelj, Bošnjak iz šeher Sarajeva da oni tamo u centru još uvijek žive u nekom duhovnom stanju kao da je na ovim prostorima još uvijek Osmansko carstvo. Nedavno je na Face TV kod kripto balije Senada Hadžifejzovića, akademik Esad Duraković nakon paljbe prema novopridošlim Arapima u Sarajevu rekao kako voli ipak taj kosmopolitizam u Bošnjaka. Meni je to smiješno, jer da je tako, bogami mnoge muslimanke ne bi imale problem da se udaju za Srbina ili Hrvata. Sa druge strane moja tetka se nakon Drugog svjetskog rata udala za Hrvata i to ovdje na mojoj opštini koja je druga po broju stradalih Srba u Jasenovcu. Srpski seljak je bio i uvijek će biti veći kosmopolita od "najurbanijih" Sarajlija muslimana. Mogu oni galamiti na sav glas kako su za EU integracije i tobože gradžansko društvo, nema od toga ništa sa njima takvima kakvi su. Oni svi zajedno koliko god galamili i ne razumiju šta je građansko društvo uključujući i onu dvorsku budalu Besima Spahića.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Šta je značilo Bošnjak, šta vlah, a šta Srbin u Bosni ranoga XIX. vijeka?

Nedavno mi je "dopao do laptopa" putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu: ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40 . Mažuranć, inače, najmlađi brat potonjeg hrvatskog bana Ivana Mažuranića, samostalno je putovao po Bosni, te zabilježio, za modernu nauku o etničkim i konfesionalnim identitetima i njihovom ispreplitanju, vrlo zanimljive podatke. Tako on bilježi sljedeće identitetske označiteljske i samooznačiteljske pojmove u širokoj narodnoj upotrebi u Bosni, kao što su "Bošnjak", "Turčin", "Osmanlia", "Vlah", "Šijak", "Šokac, "Švabo", "Moskov" i "Srbin". Jako dobro objašnjenje odnosa većine tih identiteta daje nam sljedeći citat: U Bosni se Krstjani nesmilu zvati Bošnjaci : kad se  reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a  Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugčie Vlasi, Bošnjaci  i Osmanlie, prem da su Muhamedovci i jedan i drugi,  opet se mrze strašno kao pr

Krsna slava u srednjovjekovnoj Bosni i Srbiji

1. Sveti Grigorije Nazijanski, zaštitnik vladarske kuće Kotromanića Jedna od najpoznatijih invokacija bosanskog srednjovjekovlja jeste ona iz povelje bana Stjepana II Kotromanića (14. vijek), knezu Grguru Stjepaniću koja glasi: вɑ ʜмє ω т ць ʜ сʜɴь ʜ свєтʜ дχ̅ɑ̅ ɑʒɑ свєтʜ гρьгƔρ ь ɑ ʒовомь Бɑɴь стʜпɑɴь по мʜʌостʜ Божʜωʜ гɴ̅ь̅ всʜмь ʒємʌьмь Босьɴьсκʜмь ʜ соʌьсκʜмь ʜ Ɣсρьсκʜмь ʜ доɴʜмь κρьємь ʜ χмьсκʜє ʒємʌʜ гд̅ɴ̅. ( Thalloczy IV, GZM, XVIII/1906, 406-407) Njena posebna zanimljivost je u tome što ban Stjepan naziva najprije “svetim Grgurom”, a tek “zovom” ban Stjepan. Pokojni Dubravko Lovrenović u ovakvoj invokaciji, nije sagledavao samo činjenicu da je sveti Grgur, odnosno Grigorije Nazijanski bio zaštitnik vladarskog doma Kotromanića, odnosno krsno ime/slava ove porodice, već i vladarsku ideologiju, prema kojoj je bosanski ban, zapravo sveti Grgur na zemlji. To jeste da se radi o sličnoj ideologiji iz Hilandarske povelje Stefana Prvovjenčanog (13.vijek) , prema kojoj “у по

Temeljni bošnjački mitovi (I dio)

1. Bosna u ranom srednjem vijeku nije imala nikakve veze sa Srbijom Omiljena mantra bošnjačkih nacionalista i koja je preko petparačke, kao i žute štampe postala javno mnijenje jeste da je Bosna najstarija južnoslovenska država, da nikada u svojoj istoriji nije imala nikakve veze sa Srbijom i, štoviše, da je takva intepretacija bosanske istorije isključivo plod velikosrpskih političkih aspiracija . Ovaj argument bi još imao nekog smisla da je među bosanskim muslimanima sačuvano bilo kakvo izborno predanje o sredjovjekovnoj državi, ili da je proučavanje bosanskoga srednjeg vijeka, posebno u prošlosti, imalo ikakvg naročitog interesovanja među obrazovanijem slojem Bošnjaka. Da apsurdnost ove tvrdnje bude veća, o bosanskoj istoriji ne bismo znali ništa bez dokumenta sačuvanih u dubrovačkom, zadarskom, splitskom i venecijanskom arhivu, a koje su objavljivali gotovo isključivo srpski i hrvatski istoričari, koji su, uostalom, napisali i ogromnu većinu naučne historiografije o srednjevj