U medijima, pa čak najčešće i u dobrom dijelu nastavnog plana i programa osnovnih i srednjih škola, pa i nekim univerzitetima u dijelu Federacije BiH, povelja bana Kulina najčešće nosi, vrlo čudan epitet "rodnog lista bosanske državnosti". Na stranu sada što, povelje generalno, a pogotovo one kojima se regulišu trgovačke povlastice i koje, kao takve, nisu bile nikakav kuriozitet, nisu i ne mogu biti rodni listovi država. Ili što je Bosna, kao jedna od kneževina koju su formirali Porifrogenetovi Srbi, sasvim sigurno postojala i 400 godina prije pisanja date povelje. Ključna riječ u svemu jeste državnost , barem u njenom srednjovjekovnom poimanju, a ona se, barem, za balkanski kontekst njenog shvatanja da iščitati iz uvodnog dijela hilandarske povelje Simeona Nemanje, koji glasi ovako: Искони створи Бог небо земљу и људе на њој, и благослови их и даде им власт над свим створењем својим. И једне постави цареве, друге кнезове, друге господаре, и свакоме даде пасти стад
Nedavno mi je "dopao do laptopa" putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu: ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40 . Mažuranć, inače, najmlađi brat potonjeg hrvatskog bana Ivana Mažuranića, samostalno je putovao po Bosni, te zabilježio, za modernu nauku o etničkim i konfesionalnim identitetima i njihovom ispreplitanju, vrlo zanimljive podatke. Tako on bilježi sljedeće identitetske označiteljske i samooznačiteljske pojmove u širokoj narodnoj upotrebi u Bosni, kao što su "Bošnjak", "Turčin", "Osmanlia", "Vlah", "Šijak", "Šokac, "Švabo", "Moskov" i "Srbin". Jako dobro objašnjenje odnosa većine tih identiteta daje nam sljedeći citat: U Bosni se Krstjani nesmilu zvati Bošnjaci : kad se reče Bošnjaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiu, a Krstjani su samo raja Bošnjačka, a drugčie Vlasi, Bošnjaci i Osmanlie, prem da su Muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze strašno kao pr