Vukov ugao

Tekst koji sam danas napisao o tome na koji način srpsko-hrvatska koalicija može spasiti, odnosno dovesti do reorganizacije BiH, izazvao je, po brojnim komentarima koje sm pročitao, negativne konotacije kod preostalih entuzijasta građanske proveniencije. Prema takvim mišljenjima, podrška teritorijalnoj reorganizaciji BiH na federalnoj osnovi je ravna podršci Harisu Zahiragiću i ostatku sarajevskog islamističkog kruga. Realno, nikoga od zagovarača federalizacije BiH koji ne žive u Sarajevu, pa tako ni autora ovih redaka nije briga šta će biti sa islamistima i njihovim podmlatkom. Takvi ljudi su nečiji legitiman izbor na određene funkcije. A to da li su prihvatljivi ili ne je već problem koji Bošnjaci trebaju rješavati u svojoj federalnoj jedinici, ne zbog drugih, ili u odnosu na druge, nego onako kako žele oblikovati vlastito društvo. Ono što je Bosni i Hercegovini potrebno je dogovor tri naroda, odnosno dogovor tri federalne jedinice. To ko će i kako će i na koji način

Ovaj mit je formiran prevashodno redukcionističkim navođenjem i tumačenjem istorijskih izvora. Tačnije probiraće se i van konteksta tumačiti oni istorijski izvori u kojima se bosanske velmože spominju kao “доБρʜ Бошьɴɑɴє” 1 , odnosno, da kao ban Stjepan (u različitim verzijama Stepan, odnosno Stipan), vladaju “ʒємʌɑмь Босɴьсκʜмь” , te da, tobože vladaju isključivo nad etničkim Bošnjanima, što se najčešće pravda također jednom od povelja bana Stjepana II Dubrovniku u kojoj kaže da “ɑκо ʜмɑ дƔБρовʏɑɴʜɴь κою пρɑвдƔ ɴɑ БошɴɑɴʜɴƔ дɑ гɑ поʒовє пρѣдь господʜɴɑ Бɑɴɑ” . Također će se insistirati isključivo na izvorima u kojima se spominju velmože “ κρɑʌıє̵вьствɑ Босɴьсκогɑ”, odnosno garancije i potvrde “ κρɑʌıє̵вь... Босьɴьсцѣχь”,odnosno “пρʜρодʜтєʌь господє κρɑʌєвьБосɑɴьсцʜχь ” , a koju daje vladar koji je iksljučivo “мʜʌостʜю Божʜомь κρɑʌь Босɴʜ ʜ κ томƔ 7 , koji će Dubrovniku potvrditi prava “κ ɑκо є ʜ пρьво Бʜʌо ʒɑ пρьвє господє κρɑʌєвь Босɑɴьсцʜχь” 8 , a kojih se moraju pri

Udruženje građana sa blažim i težim poremećajima centara inteigencije u mozgu i vrtnih patljuka Bosne i Hercegovine, (UHBTCIMIVP BiH) šire poznato kao Antidejton pokret, posjetilo je, prije nekoliko dana Kraljevu Sutjesku, gdje je, nakon upriličenih prigodnih incidenata, zabilježen sljedeći razgovor, a do kojeg smo došli zahvaljujući specijalnim informatorima. Antidejton: Sklonse ba da prođemo. Fra Stjepan Duvnjak: Vi ne možete proći ovuda, ovo je samostansko dvorište. Antidejton: Ovo je ba Bosna i Hercegovina... Fra Stjepan Duvnjak: Da, a u Bosni i Hercegovini postoje važeći zakoni o privatnom posjedu. Prema tome, ovo je i Bosna i Hercegovina i samostanski vrt, pa bih Vas stoga najljepše zamolio da to objasnite svojoj družini...hm... recimo političkih aktivista i produžite dalje uz naše najljepše želje da ne doživite neku nezgodu, kao npr. klizište, ili da, s obzirom na vaš osjećaj za orijentaciju ne zalutate nekuda u šumi, pa da budemo bili prisiljeni alarmirati gorsku sužbu spa

U centru balkanskih multietničkih tendencija ponovo nevolje. Stanovnici živopisne MZ Dobroševići su pokrenuli inicijativu da se osnovna škola u njihovom prigradskom naselju nazove po Mustafi Busuladžiću, islamističkom intelektualcu, Hrvatu po etničkom opredjeljenju i obnašatelju raznih kulturnih funkcija u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kao što je npr. direktor Hrvatskog krugovala u Rimu i docnije također uticajni oppinion maker u vrijeme procvata islamske misli, za mandata poznatog, nešto grubljeg redarstvenika Maksa Luburića. I ne samo to, Busuladžić je strijeljan, bez suda, kako se to voli naglasiti od strane "totalitarnog komunističkog režima", a islamistički krugovi su mu, uz ulicu u sarajevskoj Opštini Centar, posvetili i ilahiju "Ya Mustafa", čime je uzdignut na pijedastal kao mučenik i primjer svim vjernicima. Bez obzira što je bio kolaborator i smatrao za sasvim prirodno da je 10.000 njegovih sugrađana Jevreja "nestalo" iz čaršije, to jeste

Institucija koja sebe naziva "Srpsko kulturno društvo Prosvjeta" (mada nije ni kulturno, ni prosvjetno, ni društvo, a samo po nekom čudnom vlastitom tumačenju i srpsko ), je napisalo n ešto duže javno pismo u kojem upozorava na "težak položaj" sarajevskih Srba. Spominje se tu i sporni natpis na Vijećnici koji vrijeđa cjelokupan srpski narod, zatim činjenica da neke biste srpskih velikana nisu vraćene na svoje prijeratne pozicije, da se na raznim spomen-pločama veličaju ratni zločinci, da je Srba samo 10.000... bla, bla. Što bi se reklo, ništa novo. Ostaci ostataka Srba u Sarajevu, desetak hiljada (iz povjerljivih izvora bliskih SPC saznajem, ni toliko), uglavnom staraca i starica žive kao i sve "konstitutivne manjine" u protektoratu BiH. U društvu koje se ne može pohvaliti nekom naročitom tradicijom njegovanja kolektivne uspomene na zločine "svoje" strane koji su počinjeni tokom kreiranja etnički separiranih društava u ratovima 90-tih. Prema

Drndanje u ušima, a u nozdrvama prijatno-gorki miris benzina. Iscjepana sjedišta raspadnutog autobusa. Njegova ruka na praznome susjednom sjedištu. Još malo, još malo pa je pobjegao. Iz tog mjesta prezrenja, ni njegovog ni njihovog, u koje je tako silno želio da se uklopi, da bude jedan od njih.  A sad je utekao mučiteljima koje je potajno volio, iako su ga, u svojim tužnim svjetonazorima pomnožili sa nulom. A onda, razdiran tim mukama, uništavan tim magnovenjima u kojima su mu se vazda vraćale predodžbe svih onih trenutaka kada nekome nije odgovorio u facu, kada nije imao petlje da uzvrati, kada je poželio biti kao ta primitivna planinčad iz zabiti na kraju svih bivših jugoslovenskih država, ugledao je svjetla svoga novog doma.  I zaista, Sarajevo izgleda lijepo uljuljkano u jutarnje izmaglice. Gdjegdje se pali pokoji svjetiljak ranoranilaca, mahale i sve te znamenitosti kao da samo u tim trenucima ponajviše zrače svojom gospodskom okamenošću. I dok avetinjskost čili i ulice

1. Bosna u ranom srednjem vijeku nije imala nikakve veze sa Srbijom Omiljena mantra bošnjačkih nacionalista i koja je preko petparačke, kao i žute štampe postala javno mnijenje jeste da je Bosna najstarija južnoslovenska država, da nikada u svojoj istoriji nije imala nikakve veze sa Srbijom i, štoviše, da je takva intepretacija bosanske istorije isključivo plod velikosrpskih političkih aspiracija . Ovaj argument bi još imao nekog smisla da je među bosanskim muslimanima sačuvano bilo kakvo izborno predanje o sredjovjekovnoj državi, ili da je proučavanje bosanskoga srednjeg vijeka, posebno u prošlosti, imalo ikakvg naročitog interesovanja među obrazovanijem slojem Bošnjaka. Da apsurdnost ove tvrdnje bude veća, o bosanskoj istoriji ne bismo znali ništa bez dokumenta sačuvanih u dubrovačkom, zadarskom, splitskom i venecijanskom arhivu, a koje su objavljivali gotovo isključivo srpski i hrvatski istoričari, koji su, uostalom, napisali i ogromnu većinu naučne historiografije o srednjevj

Sinoć zalutah na proteste za Savamalu. To je starobeogradski kvart u kojem su privatne kuće srušene alkaponeovskom metodom radi izgradnje Beograda na vodi. To je neki srpsko-arapski dil, koji je završio gore od mnogih srpsko-bošnjačkih dilova. Obećane arapske investicije od nekoliko desetina milijardi dolara, na kraju su spale na 30 miliona uz uslov da pola odtpada na kredit. Sirotinja je najebala, a čini se da se ništa neće ni graditi. "Aj Karmela, aj Karmela", ori se pred zgradom Drugog beogradskog osnovnog suda. Viore se dvije jugoslovenske i jedna gej zastava. Nešto manje od hiljadu demonstranata su očigledno pogriješili vrijeme, mjesto, a po svemu sudeći, i svrhu protesta. Niti su sirotinju sa Savamale napali fašisti, niti još uvijek traje španski građanski rat. Riječ je o problemu koji mora riješiti pravna država, a ona se na to ne natjeruje od samonabjeđenih Če Gevara koji dolaze da izvrište ko zna kakve vlastite frustracije, već pozivanjem na državne zakone i pri

Beogradski taksista je najčešće Bosanac. Još češće Sarajlija pristigao u raznim valovima odseljavanja između 1992. i 1996.Naravno, jedan od onih koji nije imao te sreće ili vještine da otvori ćevabdžinicu "Valter", "Sarajevo", ili buregdžinicu, koja ponosno ističe da prodaje sarajevske pite i bureke, ali će, samo da se i to istakne, nositi imena: "Vukadin", "Miladin". Često će vam se u pokojoj oronuloj prodavnici ili samoposluzi na Dorćolu prodavačica osmjehnuti jer prepoznaje naglasak iz rodnog kraja. Nisam naišao na potvrdu glasine da je "Bosanac" nešto poput kletve, ili da se svrstava u malograđanske kategorizacije, na onaj način na koji se u Sarajevu došljaci razvrstavaju od došljaka. Biće da je Beograd, kao balkanski New York od dva miliona stanovnika ipak, donekle, prevazišao taj stadij razvoja balkanskog malograda. Ovdje u ipak došljaci u većini, jer baš niko, osim pokojeg nabjeđenog Dorćolca ne "vuče korijene&qu